Hazel ima šesnaest godina i boluje od raka. Bolest je u zadnjem stadiju, za izlječenje nema nade, i nemoguće je točno procijeniti koliko joj je vremena još preostalo. Unatoč svemu tome, Hazel se truditi živjeti koliko-toliko normalan život, uz redovne posjete grupi za potporu oboljelima od raka koji se održavaju u mjesnoj crkvi. Na toj grupi za potporu Hazel upozna Augustusa. Njegova je bolest u remisiji, iako se nije povukla bez žrtava - izgubio je nogu. Oboje 'oštećeni', Hazel i Augustus (Gus) s lakoćom pronalaze zajednički jezik, vrlo brzo se zbližavaju, a nedugo potom i zaljube jedno u drugo. Sa zlokobnom bolesti koja im cijelo vrijeme visi nad glavama poput Damoklova mača, Hazel i Gus otkrivaju kako je to nekoga voljeti u potpunosti i cijelim srcem, dok zajedno proživljavaju neke od najboljih trenutaka svojih života, u onom vremenu što im je od njega ostalo...
Prvo nisam htjela čitati knjigu jer ne čitam knjige općenito o ljubavi i slično, mislim nađe se koja ali slabo... Uglavnom moje mišljenje je promijenila jedna recenzija na koju sam naišla sasvim slučajno pa eto posudila sam knjigu. Naslutite da sam je ono pročitala u jednom danu. Knjiga je prelijepa, smijala sam se na nju, plakala kao luda. Iako sam znala kraj knjige nekako sam se uvijek nadala da nije istina. No da saznanje me pogodilo poput hladnog tuša i isplakala sam se kao kišna godina. Kad sam izašla iz sobe mama me onako u čudu pitala zašto plačem, ja sam samo podigla knjigu i rekla joj pročitaj ovo... Zapravo knjiga je poprilično realna. Ne postoji nekakav magični lijek za ozdravljenje ni ništa slično, knjiga je jedna velika surova istina. No da ne bi pomislili da je knjiga 100% tužna dosta sam se i smijala. Dragomi je što Hazel nije pala u veliku depresiju zbog svoje bolesti, jednostavno se pomirila s tim. Čak se nekada i šalila na svoj račun, a njezina reakcija na dotičan kraj bila je sasvim za očekivati. Da kraj, jedan spojler nikada ne saznate je li Hazel preživjela. S suzama vam se pojavi jedan upitnik nad glavom.
Što još reći, drago mi je da nisam pogledala film prije nego sam pročitala knjigu i drago mi je što sam je ipak odlučila pročitati prije 2015.
Toliko od mene .
Pozz do idućeg posta -A
Nema komentara:
Objavi komentar