Richard Doetsch: 13. sat

Nick Quinn uhićen je i optužen za ubojstvo svoje žene Julia. Oružje kojim  je počinjen zločin pronađeno  je s njegovim otiscima prstiju u prtljažniku njegova automobila. Julia  je mrtva - vidio je njezino krvavo tijelo i ranu od metka na njezinoj glavi. Paraliziran je od šoka i potpuno nevin.

Uvečer, 28. srpnja, u 21 sat, u sobu za ispitivanje ulazi sjedokosi muškarac i postavlja Nicku jedno jedino pitanje:

Bi li je spasio da možeš?

Bez objašnjenja, pruža mu zlatni talisman koji će Nicku omogućiti da se vrati kroz vrijeme, sat po sat, 12 sati.

Roman 13. sat priča je o čovjeku koji je dobio priliku vratiti se kroz vrijeme i spriječiti zločin koji bi mu uništio život.

Sa svakim satom unazad Nick će pronalaziti nove dokaze koji upućuju na Julijina pravog ubojicu, no otkriti i da njegovi potezi u prošlosti mogu imati neočekivane posljedice u budućnosti. Kako bi spasio ženu koju voli, u svojoj utrci s vremenom otkrit će kako stari odnosi povjerenja  lako mogu biti poljuljani  i kako svaki zločin uvijek  ima korijen u pohlepi i osveti.

Ako Nick ne iskoristi priliku i ne uspije do trinaestog sata povezati sve dijelove ove zamršene slagalice, njegovi potezi mogli bi dovesti do mnogo veće katastrofe od one koju je mogao zamisliti...

Bila sam uzbuđena što napokon imam ovu knjigu u rukama i reći ću samo jedno nije me razočarala.
Bila je toliko napeta da sam skakala po sobi kao luda, vikala, komentirala na glas, nervirala se...
Knjiga je na početku malo dosadna, počinje s opisom pištolja, mislim kome bi se to dalo čitati? No, dala sam joj šansu. Očarala me potpuno. Tema je interesantna. Mislim tko ne bi volio putovati kroz vrijeme? Ja sam dobila tu mogućnost uz ovu knjigu. Jedino što me zasmetalo je to što su loši likovi u psihičkom smislu bili i loše fizički opisani. Drugim riječima likovi koji su bili dobri su prelijepi , a svi oni loši su užasno ružni. To nema smisla. Ako je netko dobar ne znači da je sto posto lijep. U najvećem slučaju (u filmovima) uvijek su oni ''bad guys'' toliko lijepi da im nitko ne može odoliti. Definitivno najdraži dio knjige bio mi je njezin kraj. Nikako ga ne možete predvidjeti. Najviše sam se suosjećala s Nickom. Izgubiti ženu na tako okrutan način je nešto što nikome ne biste poželjeli.  
Također zanimljivo mi je i to što poglavlja idu naopačke. Knjiga započinje 12. poglavljem na što budete upozoreni. Nakon što sam pročitala knjigu i malo proguglala razočarala sam se što nema filma snimljenoga po knjizi. Kad bih imala tu mogućnost snimila bi film bez oklijevanja. Ovoj knjizi dajem ocjenu 5/5 bez sumnje!

Pozz do idućeg posta
-A

James Kimmel Jr. Kolodvor mrtvih duša

Brek Cuttler iznenada se nađe na kolodvoru Shemaya, njoj nepoznatom mjestu, s tri rupe od metka na prsima i bez sjećanja o tome kako je tamo dospjela. Prilazi joj čovjek po imenu Luas, koji joj objašnjava da je mrtva i da se nalazi na mjestu na koje duše odu nakon što umru i na kojem čekaju svoj Posljednji sud. Otkrivši da se ovdje našla kako bi bila odvjetnica tim dušama na sudu, Brek istražuje ovo neobično mjesto na kojem se našla dok se ujedno pokušava prisjetiti posljednjeg dana svog života i toga kako je umrla

Ovu knjigu sam pročitala prije neka četiri mjeseca. Mogu reći da je bila, ne savršena već OK. Knjiga općenito nije loša. Tema je po mome unikatna i zanimljiva. Najviše sam se suosjećala s Brek, koja je i glavni lik ove knjige. Nije znala kako je umrla ni zašto. Baš kao i nju zasmetalo me što na Posljednjem sudu ne možeš zapravo pokazati svoja dobra djela, uvijek je sve ono loše prikazano. Zanimljivo je kako ne saznamo odmah što joj se dogodilo, nego u dijelovima. Na početku je sve zbunjujuće, ja osobno nisam mogla vjerovati što sam pročitala i kako je zapravo umrla. Prvi dio knjige mi je zanimljiviji, ali drugi je postalo naporno čitati te sam samo požurivala i preletala stranice. Kraj mi je bio malo nedovršen, ali bar nije bio tužan. Sve u svemu knjiga je, kao što sam već rekla, OK.  Tipičan triler s dozom fantazije.

-A

Samo par mojih misli...

Eto 2015. traje već mjesec i 6 dana, a pretpostavljam da se ništa naročito nije promijenilo. Sve je isto, isti sivi svijet, isti 'sivi' ljudi, ista škola, isti snovi, iste želje... Mogli bi tako nabrajati do sutra.
...no hajdemo ostaviti 2015. trenutno po strani. Pričajmo o 2014. Za mene ta je godina promijenila mnogo toga. Učinila me samouvjerenijom, hrabrijom i više sebičnom. Da, sebičnom. Više ne pričam s ljudima kao nekad, više se nikom ne priklanjam, naučila sam vjerovati samoj sebi. Koliko god 2014. bila tužna, tmurna i kišovita, ona me nekako naučila živjeti. Naučila me da se izborim za svoje ciljeve i da budem upornija. Netko bi rekao da je 2014. bila dosadna, a ja ću vam reći da je bila dosadna na poučan način. Zbog nje svijet gledam drugačijim očima...
Nisam sigurna što onda očekivati od 2015. Novi broj kažu, novi početak, a opet svi smo mi još uvijek zaglavljeni u staroj godini. Želimo vratiti prošlost, trenutke kad smo bili sretni. No surova istina je da ne možemo jer kad bi zapravo se i mogli vratiti nazad u prošlost svi mi bi željeli ostati tamo, proživljavati sve te sretne trenutke iznova. Ali što bi se dogodilo s novima? Ima još toliko sretnih trenutaka, znam to iako se trenutno čini kao da vam se cijeli svijet srušio, no ima ih ...


2015., čudno je zar ne? Izgovoriti je. Vrijeme prolazi sve brže i brže poput vlaka. Pitam se hoće li svijet ikada uspjeti zaustaviti taj vlak i početi gledati, stvarno gledati. Većina nas ima oči, no te oči nas sprječavaju da vidimo bolje.
2015., voljela bih da bude drugačija baš kao i 2014. Nikad se ne zna, možda u ovoj godini postanem mudrija nego što sam sad. Ipak nije bez veze ona poslovica "Vrijeme liječi sve rane"


-A

Greška u našim zvijezdama, John Green

Hazel ima šesnaest godina i boluje od raka. Bolest je u zadnjem stadiju, za izlječenje nema nade, i nemoguće je točno procijeniti koliko joj je vremena još preostalo. Unatoč svemu tome, Hazel se truditi živjeti koliko-toliko normalan život, uz redovne posjete grupi za potporu oboljelima od raka koji se održavaju u mjesnoj crkvi. Na toj grupi za potporu Hazel upozna Augustusa. Njegova je bolest u remisiji, iako se nije povukla bez žrtava - izgubio je nogu. Oboje 'oštećeni', Hazel i Augustus (Gus) s lakoćom pronalaze zajednički jezik, vrlo brzo se zbližavaju, a nedugo potom i zaljube jedno u drugo. Sa zlokobnom bolesti koja im cijelo vrijeme visi nad glavama poput Damoklova mača, Hazel i Gus otkrivaju kako je to nekoga voljeti u potpunosti i cijelim srcem, dok zajedno proživljavaju neke od najboljih trenutaka svojih života, u onom vremenu što im je od njega ostalo...
Prvo nisam htjela čitati knjigu jer ne čitam knjige općenito o ljubavi i slično, mislim nađe se koja ali slabo... Uglavnom moje mišljenje je promijenila jedna recenzija na koju sam naišla sasvim slučajno pa eto posudila sam knjigu. Naslutite da sam je ono pročitala u jednom danu. Knjiga je prelijepa, smijala sam se na nju, plakala kao luda. Iako sam znala kraj knjige nekako sam se uvijek nadala da nije istina. No da saznanje me pogodilo poput hladnog tuša i isplakala sam se kao kišna godina. Kad sam izašla iz sobe mama me onako u čudu pitala zašto plačem, ja sam samo podigla knjigu i rekla joj pročitaj ovo... Zapravo knjiga je poprilično realna. Ne postoji nekakav magični lijek za ozdravljenje ni ništa slično, knjiga je jedna velika surova istina. No da ne bi pomislili da je knjiga 100% tužna dosta sam se i smijala. Dragomi je što Hazel nije pala u veliku depresiju zbog svoje bolesti, jednostavno se pomirila s tim. Čak se nekada i šalila na svoj račun, a njezina reakcija na dotičan kraj bila je sasvim za očekivati. Da kraj, jedan spojler nikada ne saznate je li Hazel preživjela. S suzama vam se pojavi jedan upitnik nad glavom.


Što još reći, drago mi je da nisam pogledala film prije nego sam pročitala knjigu i drago mi je što sam je ipak odlučila pročitati prije 2015.


Toliko od mene .
Pozz do idućeg posta -A