Nema naslova :)

Ne znam kako bih započela ovaj post. Ne znam kako da svoje trenutne misli pretočim na papir. Blokada me sustigla (opet). Često se događa da kad počnem pisati samo misli stanu i ne znam kako dalje. Najčešće zbog toga moji tekstovi ispadnu loši! Što onda napraviti? Pišite što vam padne napamet, pišite bez pravila i pišite jednom za zabavu. Nemojte misliti na taj sastav, na tu priču ili čak knjigu, samo recite prvo što vam padne napamet. Baš ovako kao što i ja radim. Znam kako sam tekst započela, ali stvarno ne znam s čime ću završiti svoju spiku. Također i ne znam o čemu zapravo sada pišem?? U zadnje vrijeme dosta razmišljam. O ciljevima, Bogu, crkvi, svojim ocjenama, ljudima oko sebe, svemu po malo.... i onda u svemu tome zapitam se: ,,Tko sam ja zapravo, koji je moj cilj, tko su mi pravi prijatelji, ponašam li se ja kao i svi ostali, jesam li i ja zapravo samo dvolična sjenka,?? I još mnogo drugih pitanja. Na koje imam zapravo odgovor?  Imam na jedno i mogu zasigurno reći da nisam kao i svi ostali. Ne govorim o dobroti,  govorim o svojim razmišljanjima. Vjerujem da imam različita stajališta o većini stvari. Čak se ponekad ni mišljenje moje najbolje prijateljice ne poklapa s mojim... Sa sigurnošću mogu reći da to nije u cijelosti loše, a ni dobro. To nije ni mana, a ni vrlina. Da, lijepo je imati svoje vlastito mišljenje, ali zar nije ponekad potrebno povući se u stranu i prešutjeti? Možda neki misle da ih šutnja može dovesti u nevolju, isto to  učinit će i vaš jezik. Jednom je potrebno prešutjeti ono što vam je na duši. Sa takvim stavom ne postiže se ništa, znam to jer sam doživjela to. Sada kada pogledam sve bi bilo jednostavnije da sam šutjela samo tu kratku sekundu. Upitala sam sebe zašto nisam šutjela. Šutim već cijeli život , pa mogla sam i tada. No nisam mogla, jednostavno je bilo jače od mene,a i neki su ljudi prevršili svoju mjeru, te sam pukla. Od šutnje svih ovih godina bijes je u meni prevladao i rekla sam što mi je na duši..... I onda opet  sebe uhvatim u razmišljanje te pomislim kako sve sve u samo sekundi sruši, baš  kao domino. Jedna kockica ruši sljedeću i sljedeća sljedeću dok napokon sve ne padne te morate sve iznova graditi... Završila bi post ovim riječima: ,,Ponekad recite što vas tišti, ali ne javnosti. Povjerite se osobi kojoj najviše vjerujete ili čak samo običnom listu papira. Nikad ništa ne radite naglo kao i nepromišljeno... Također, budite ustrajni u svojim ciljevima. Ako trenutno ne znate koji vam je cilj , slijedite svoje srce, nikad mozak. Istina, mozak nam služi za puno toga, ali ne i za vrlo teške odluke... Budite svoji, ne oslanjajte se na nikoga, ama baš na ikoga. Vjerujte uvijek samome sebi i jedino sebi. No ponajviše, nemojte zaboraviti tko ste, nemojte izgubiti sebe, jer ako izgubite sebe jako teško ćete se ponovno pronaći.

-A