ponedjeljak, 27. lipnja 2016.

Kiera Cass:The Selection series (Izbor, Elita i Odabrana)

MOGUĆNOST SPOJLERA!!!!



Kao što većina vas zna škola je napokon završila. Sada se napokon mogu odmarati od gradiva i svih ljudi koji dolaze sa školom. Također i ono najbitnije, napokon mogu čitati.

Na mojem popisu su se ovaj put pronašle knjige Kiere Cass. Malo je reći da me njezina trilogija Izbor oduševila.

***
Za trideset i pet djevojaka, Izbor je životna prilika.
Prilika za bijeg od života koji im je određen u trenutku rođenja i koji se ni na koji način ne može promijeniti. To je nevjerojatna prilika da barem nakratko žive u pravoj palači, u svijetu svjetlucavih haljina, neprocjenjivih dragulja i natječu se za srce naočitog princa Maxona.
Ali za Americu Singer, jednu od Odabranih, Izbor je noćna mora. Mora okrenuti leđa svojoj tajnoj ljubavi i napustiti voljenu obitelj, a sve zbog nagrade koju ne želi. No, tada upoznaje princa Maxona. Malo-pomalo, počinje preispitivati ​​svoje planove i želje… Može li se život o kojem je oduvijek sanjala usporediti s budućnošću kakvu nikad nije zamišljala?
***
Sve tri knjige progutala sam u jednom dahu. Osobno najdraža mi je zadnja knjiga odnosno Odabrana jer America, protagonistkinja ove knjige, napokon izjavljuje ljubav princu Maxonu. Priznajem, u početku nisam navijala za princa, nego Aspena. No, baš kao i Americi, i meni je Maxon osvojio srce u vrlo kratkom roku. Posebno mi se sviđa što se odnos između njih dvoje odvijao sporije, tako mi se knjiga osjećala stvarnom te mi je bilo lakše zamisliti takav svijet kao postojan.
Lik koji na početku nisam voljela bila je svakako Celeste. Sabotirala je skoro svaku djevojku u želji da dobije krunu. Jednom prilikom je Elise, drugoj djevojci Elite, postavila staklo u cipele te čak u šampon podmetnula izbjeljivač. S vremenom Celeste se počela kajati, ispričala se te kako su joj sve djevojke oprostile, tako sam je i ja zavoljela.
Drugi lik koji me nije baš dotakao niti sam se povezala previše s njim je Amerikina majka. Nije ništa učinila krivo i opravdavam njezine odluke da tjera Ameriku u Izbor, ali jednostavno mi nije prikazana dovoljno majčinski. Nisam sigurna znam li joj uopće ime i je li spomenuto u knjizi. Totalno suprotno mišljenje imam o njezinom ocu. Bio je brižan i želio je samo da America bude sretna. Nije ju tjerao u Izbor i rekao je da će prihvatiti bilo kojeg muškarca kojeg Amerika izabere. Kada sam pročitala da je umro srce mi se jednostavno raspuklo. Jako mi je bilo žao što nisam mogla pročitati da ju vlastiti otac vodi do oltara. Opet sam se zapitala zašto pisci uvijek ubiju tako dobre likove?
Lik Maxona hmm.. jednostavno ne znam kako da ga opišem. Mislim da mi je on jedan od najdražih muških likova. Kako bi se reklo pravi je džentlmen. Svaki trenutak koji je imao s Americom bio je prelijep za čitati. Od njihovog prvog susreta do prvog poljupca i priznanja ljubavi. Ponekad me živcirao kada bi petljao s Kriss, a stalno je govorio kako mu se sviđa America. No, naravno nije se mogao osloniti na samo jednu djevojku. Da ga je America odbila, ne bi imao koga izabrati. Tako da opravdavam njegove postupke. Kod njega mi se sviđa što nije ni približno kao svoj otac odnosno kralj Clarkson. Kralj je bio čisto oličenje mržnje i zla dok je Maxon bio nježan, pametan i sposoban upravljati državom. 
Što se tiče Aspena, voljela sam ga kao lika i uvijek sam imala osjećaj da će na kraju završiti s Lucy, jednom od sluškinja Amerike. Drago mi je što je bez obzira na sve, ostao uz Ameriku, a jedan od najdražih dijelova bio mi je kad ju je dopratio do oltara. Bila sam presretna jer su on i America ostali u dobrim odnosima iako joj je bio bivši dečko. Rijetko se viđa da takve osobe ostanu u dobrom odnosu.
Mislim da bih o ovim knjigama mogla pisati satima i ne bih završila. Već duže vrijeme ni jedna me trilogija nije ovako dotaknula tako da svaka čast spisateljici koja se dosjetila ove ideje.
Sam taj svijet iz knjige bio je jako zanimljiv. Spisateljica je u budućnost postavila dio prošlosti kroz kaste. Uvijek postoje oni na vrhu koji imaju sve, a ne daju ništa i oni koji nemaju ništa, a dali bi sve da mogu.
Ideja o Sjevernjacima i Južnjacima. Borbe, opisi te kako je America, jedna ''obična'' petica, uspjela nešto promijeniti i naravno osvojiti Maxonovo srce. 
Najtužniji dio u knjizi bio mi je kad su otkrili Marlee i Cartera te ih nakon toga išibali. Naime, ako bilo koja djevojka iz Izbora petlja s bilo kojim drugim muškarcem, osim sa Maxonom, bit će pogubljena. Maxon je uspio nagovoriti oca da ih ne ubije. Mogla sam jasno osjetiti osjećaje kroz stranice. Suosjećala sam se sa Marlee i bio je to prvi trenutak u kojem sam se rasplakala na knjigu. Sve sam mogla zamisliti jasno pred očima i osjetila sam veliko gađenje prema ljudima koji dopuštaju takvo nešto. Dotaklo me to što je Marlee bila išibana zbog ljubavi, ali izdržala je. Tu se jasno vidi poruka kako ljubav može biti divna, ali u isto vrijeme i bolna. Bila sam jako sretna kada sam čula da je Marlee preživjela te se udala za Cartera.
U zadnjem napadu Južnjaka poginu kralj i kraljica. Kralja mi nimalo nije bilo žao, ali kraljice je. Bila je draga i dobra. Poginula je spašavajući svoga muža te s tim još jednom dokazala koliko je bila požrtvovna.

Knjige Izbor, Elita i Odabrana još dugo će mi ostati u sjećanju i vjerujem da ću ih u budućnosti čitati iznova i iznova. Izbor jest bio namješten, ali ljubav Maxona i Amerike definitivno nije. Takvu ljubav vrijedi doživjeti.

Pozz do idućeg posta..
-A




subota, 2. travnja 2016.

Vratila sam se!

Je li moguće da me nije bilo toliko dugo?? Surfam ja po internetu i sjetim se ovog  starog bloga i kako sam uživala pisati ga, a zašto sam prestala? Kao što znate, ja sam srednjoškolac, tako da slobodnog vremena nema baš puno. Bar dok ljeto ne dođe. Ako ima vremena, onda nema inspiracije. 

Pa što ima novoga kod mene? Iskreno, nije se puno toga promijenilo. I dalje je to stara djevojka koju muči škola i pokušava se izboriti sa svojom različitošću. 
Danas bih voljela pisati o zabavama iliti party-ma. Prvo što bih trebali znati, ja mrzim partije, mrzim klubove, alkohol, cigarete. Draže mi je ostati kući i čitati knjigu ili pogledati film. Žalosno je što su današnji standardi takvi da je super biti pijan, a ako si 'nerd', onda si čudna i nisu ti sve na broju. 
Nemojte me krivo shvatiti, u redu je ponekad izaći s prijateljima ili čak dečkom, ali da se nalivaš svake subote? To je za mene previše. Niti imam živaca, niti bih odvojila svaki vikend po 300+ kuna za trenutnu sreću. Draže mi je uložiti te novce u nešto pametnije... No ne, ja sam u razredu ona freak djevojka koja jedina ne pije i treba me zbog toga objesiti. UH! Još samo dvije godine u ovom 'gradu duhova' i onda mogu bježati na fakultet bilo gdje! Maknuti se od svega i svih poznatih ljudi. 
Kad smo već kod fakulteta.. Imam ideju što bih mogla upisati, no opet toliko me strah toga svega. Nije to mala stvar, biram što ću raditi u budućnosti. Kad se sjetim da sam skoro upisala medicinsku školu, samo zato što su me roditelji tjerali u to. Ja mrzim medicinu i biologija mi je najgori predmet, jednostavno ga ne mogu podnijeti. Sad zamislite da upišem nešto što ne volim. Mrzila bih sebe i svoj život i bila bih nesretna. Neki bi rekli pa to je odlično plaćen posao, ali džabe meni novci kad bih bila tužna i depresivna do kraja života. Ja se vodim po onom citatu: ,,Izaberi posao koji voliš i nećeš morati raditi nikad u životu.'' 
***
Nisam sigurna što će biti dalje s ovim blogom, potrudit ću se pisati recenzije knjiga i ostale postove, no što god bilo, obrisati ga neću. Neka ostane za uspomenu..

Do idućeg posta...
-A

petak, 31. srpnja 2015.

Richard Doetsch: 13. sat

Nick Quinn uhićen je i optužen za ubojstvo svoje žene Julia. Oružje kojim  je počinjen zločin pronađeno  je s njegovim otiscima prstiju u prtljažniku njegova automobila. Julia  je mrtva - vidio je njezino krvavo tijelo i ranu od metka na njezinoj glavi. Paraliziran je od šoka i potpuno nevin.
Uvečer, 28. srpnja, u 21 sat, u sobu za ispitivanje ulazi sjedokosi muškarac i postavlja Nicku jedno jedino pitanje:
Bi li je spasio da možeš?
Bez objašnjenja, pruža mu zlatni talisman koji će Nicku omogućiti da se vrati kroz vrijeme, sat po sat, 12 sati.
Roman 13. sat priča je o čovjeku koji je dobio priliku vratiti se kroz vrijeme i spriječiti zločin koji bi mu uništio život.

Sa svakim satom unazad Nick će pronalaziti nove dokaze koji upućuju na Julijina pravog ubojicu, no otkriti i da njegovi potezi u prošlosti mogu imati neočekivane posljedice u budućnosti. Kako bi spasio ženu koju voli, u svojoj utrci s vremenom otkrit će kako stari odnosi povjerenja  lako mogu biti poljuljani  i kako svaki zločin uvijek  ima korijen u pohlepi i osveti.
Ako Nick ne iskoristi priliku i ne uspije do trinaestog sata povezati sve dijelove ove zamršene slagalice, njegovi potezi mogli bi dovesti do mnogo veće katastrofe od one koju je mogao zamisliti...

Bila sam uzbuđena što napokon imam ovu knjigu u rukama i reći ću samo jedno nije me razočarala.
Bila je toliko napeta da sam skakala po sobi kao luda, vikala, komentirala na glas, nervirala se...
Knjiga je na početku malo dosadna, počinje s opisom pištolja, mislim kome bi se to dalo čitati? No, dala sam joj šansu. Očarala me potpuno. Tema je interesantna. Mislim tko ne bi volio putovati kroz vrijeme? Ja sam dobila tu mogućnost uz ovu knjigu. Jedino što me zasmetalo je to što su loši likovi u psihičkom smislu bili i loše fizički opisani. Drugim riječima likovi koji su bili dobri su prelijepi , a svi oni loši su užasno ružni. To nema smisla. Ako je netko dobar ne znači da je sto posto lijep. U najvećem slučaju (u filmovima) uvijek su oni ''bad guys'' toliko lijepi da im nitko ne može odoliti. Definitivno najdraži dio knjige bio mi je njezin kraj. Nikako ga ne možete predvidjeti. Najviše sam se suosjećala s Nickom. Izgubiti ženu na tako okrutan način je nešto što nikome ne biste poželjeli.  
Također zanimljivo mi je i to što poglavlja idu naopačke. Knjiga započinje 12. poglavljem na što budete upozoreni. Nakon što sam pročitala knjigu i malo proguglala razočarala sam se što nema filma snimljenoga po knjizi. Kad bih imala tu mogućnost snimila bi film bez oklijevanja. Ovoj knjizi dajem ocjenu 5/5 bez sumnje!

Pozz do idućeg posta

-A

četvrtak, 30. travnja 2015.

James Kimmel Jr. Kolodvor mrtvih duša

Brek Cuttler iznenada se nađe na kolodvoru Shemaya, njoj nepoznatom mjestu, s tri rupe od metka na prsima i bez sjećanja o tome kako je tamo dospjela. Prilazi joj čovjek po imenu Luas, koji joj objašnjava da je mrtva i da se nalazi na mjestu na koje duše odu nakon što umru i na kojem čekaju svoj Posljednji sud. Otkrivši da se ovdje našla kako bi bila odvjetnica tim dušama na sudu, Brek istražuje ovo neobično mjesto na kojem se našla dok se ujedno pokušava prisjetiti posljednjeg dana svog života i toga kako je umrla

Ovu knjigu sam pročitala prije neka četiri mjeseca. Mogu reći da je bila, ne savršena već OK. Knjiga općenito nije loša. Tema je po mome unikatna i zanimljiva. Najviše sam se suosjećala s Brek, koja je i glavni lik ove knjige. Nije znala kako je umrla ni zašto. Baš kao i nju zasmetalo me što na Posljednjem sudu ne možeš zapravo pokazati svoja dobra djela, uvijek je sve ono loše prikazano. Zanimljivo je kako ne saznamo odmah što joj se dogodilo, nego u dijelovima. Na početku je sve zbunjujuće, ja osobno nisam mogla vjerovati što sam pročitala i kako je zapravo umrla. Prvi dio knjige mi je zanimljiviji, ali drugi je postalo naporno čitati te sam samo požurivala i preletala stranice. Kraj mi je bio malo nedovršen, ali bar nije bio tužan. Sve u svemu knjiga je, kao što sam već rekla, OK.  Tipičan triler s dozom fantazije.

-A

petak, 6. veljače 2015.

Samo par mojih misli...

Eto 2015. traje već mjesec i 6 dana, a pretpostavljam da se ništa naročito nije promijenilo. Sve je isto, isti sivi svijet, isti 'sivi' ljudi, ista škola, isti snovi, iste želje... Mogli bi tako nabrajati do sutra.
...no hajdemo ostaviti 2015. trenutno po strani. Pričajmo o 2014. Za mene ta je godina promijenila mnogo toga. Učinila me samouvjerenijom, hrabrijom i više sebičnom. Da, sebičnom. Više ne pričam s ljudima kao nekad, više se nikom ne priklanjam, naučila sam vjerovati samoj sebi. Koliko god 2014. bila tužna, tmurna i kišovita, ona me nekako naučila živjeti. Naučila me da se izborim za svoje ciljeve i da budem upornija. Netko bi rekao da je 2014. bila dosadna, a ja ću vam reći da je bila dosadna na poučan način. Zbog nje svijet gledam drugačijim očima...
Nisam sigurna što onda očekivati od 2015. Novi broj kažu, novi početak, a opet svi smo mi još uvijek zaglavljeni u staroj godini. Želimo vratiti prošlost, trenutke kad smo bili sretni. No surova istina je da ne možemo jer kad bi zapravo se i mogli vratiti nazad u prošlost svi mi bi željeli ostati tamo, proživljavati sve te sretne trenutke iznova. Ali što bi se dogodilo s novima? Ima još toliko sretnih trenutaka, znam to iako se trenutno čini kao da vam se cijeli svijet srušio, no ima ih ...


2015., čudno je zar ne? Izgovoriti je. Vrijeme prolazi sve brže i brže poput vlaka. Pitam se hoće li svijet ikada uspjeti zaustaviti taj vlak i početi gledati, stvarno gledati. Većina nas ima oči, no te oči nas sprječavaju da vidimo bolje.
2015., voljela bih da bude drugačija baš kao i 2014. Nikad se ne zna, možda u ovoj godini postanem mudrija nego što sam sad. Ipak nije bez veze ona poslovica "Vrijeme liječi sve rane"


-A

četvrtak, 8. siječnja 2015.

Greška u našim zvijezdama, John Green

Hazel ima šesnaest godina i boluje od raka. Bolest je u zadnjem stadiju, za izlječenje nema nade, i nemoguće je točno procijeniti koliko joj je vremena još preostalo. Unatoč svemu tome, Hazel se truditi živjeti koliko-toliko normalan život, uz redovne posjete grupi za potporu oboljelima od raka koji se održavaju u mjesnoj crkvi. Na toj grupi za potporu Hazel upozna Augustusa. Njegova je bolest u remisiji, iako se nije povukla bez žrtava - izgubio je nogu. Oboje 'oštećeni', Hazel i Augustus (Gus) s lakoćom pronalaze zajednički jezik, vrlo brzo se zbližavaju, a nedugo potom i zaljube jedno u drugo. Sa zlokobnom bolesti koja im cijelo vrijeme visi nad glavama poput Damoklova mača, Hazel i Gus otkrivaju kako je to nekoga voljeti u potpunosti i cijelim srcem, dok zajedno proživljavaju neke od najboljih trenutaka svojih života, u onom vremenu što im je od njega ostalo...
Prvo nisam htjela čitati knjigu jer ne čitam knjige općenito o ljubavi i slično, mislim nađe se koja ali slabo... Uglavnom moje mišljenje je promijenila jedna recenzija na koju sam naišla sasvim slučajno pa eto posudila sam knjigu. Naslutite da sam je ono pročitala u jednom danu. Knjiga je prelijepa, smijala sam se na nju, plakala kao luda. Iako sam znala kraj knjige nekako sam se uvijek nadala da nije istina. No da saznanje me pogodilo poput hladnog tuša i isplakala sam se kao kišna godina. Kad sam izašla iz sobe mama me onako u čudu pitala zašto plačem, ja sam samo podigla knjigu i rekla joj pročitaj ovo... Zapravo knjiga je poprilično realna. Ne postoji nekakav magični lijek za ozdravljenje ni ništa slično, knjiga je jedna velika surova istina. No da ne bi pomislili da je knjiga 100% tužna dosta sam se i smijala. Dragomi je što Hazel nije pala u veliku depresiju zbog svoje bolesti, jednostavno se pomirila s tim. Čak se nekada i šalila na svoj račun, a njezina reakcija na dotičan kraj bila je sasvim za očekivati. Da kraj, jedan spojler nikada ne saznate je li Hazel preživjela. S suzama vam se pojavi jedan upitnik nad glavom.


Što još reći, drago mi je da nisam pogledala film prije nego sam pročitala knjigu i drago mi je što sam je ipak odlučila pročitati prije 2015.


Toliko od mene .
Pozz do idućeg posta -A

četvrtak, 25. prosinca 2014.

Holidays

Eto došao nam je i Božić. Je li sam jedina koja misli kako vrijeme leti kao ludo. Jedan tren je ljeto, a već drugi zima.
Sad sam na praznicima. Napokon malo odmora od škole i napokon mogu nešto pročitati. Možete li vjerovati da nisam imala vremena ništa pročitati za vrijeme škole? Ovo vam je živi dokaz da je srednja naaporna. Kad smo već kod knjiga... U Hrvatsku je došla Oksa Pollock 4 dio pa je sutra idem posuditi :D
Da, još jedna lijepa vijest. Uspjela sam skupiti novce te kupiti novi mobitel, pa sam sretna ko nova godina...


2014 završava za tjedan dana. Pa dosta toga se promijenilo, ja sam se promijenila. Čudno je reći, no što sam starija sve više i više shvaćam kakvi su ljudi zapravo.


Što još reći? Sretni vam blagdani i provedite vrijeme sa svojom obitelji jer nitko vas neće voljeti više nego vaši b.


Vaša -A