Ja... voljela bih da postoji netko s kim mogu otvoreno pričati... Netko tko me može izbaviti iz ovog praznila. Toliko jako sam zaglavila, no nema nikoga da mi pruži ruku... Ne mogu reći da me u novoj školi mrze, zato što nije tako. Osjećam se prihvaćenom, ali opet nešto fali. Nije li čudno što se u gužvi ljudi osjećam tako usamljeno???
***
Ponekad plačem iz čista mira, no nikom ne dopuštam da to vidi. Jer ja ne puštam ljude unutra, čak ni da zavire iza vrata. Moja vrata su vječno zaključana lokotima. Odbijam ljude od sebe... Možda je to zbog straha da me na kraju ne ostave na cjedilu.... Stvarno se pitam ima li netko u svijetu tko čita ovaj post i suosjeća se. Ima li takvih? Voljela bih da ima, jer onda bi znala da nisam sama.
Znate onaj citat: ''Negdje u svijetu postoji tvoja budućnost''. No ja se pitam ima li budućnosti za mene? Ako je ima, s kim ću je dijeliti ?
***
Već neko vrijeme ne vjerujem da postoji Bog, ali evo sad Ga pitam: Postoji li tamo negdje malo sreće za mene?
Do idućeg posta.
Vaša -A
P.S. Posjetite moj tumblr: http://anytalittlesketchbook.tumblr.com/
Od sljedećeg posta pišem i na engleskom :)
Pjesma mjeseca: Ivana Selakov, Bolujem godinama
Knjiga mjeseca: Anna u haljini od krvi, Kendare Blake
Film mjeseca: Lucy
Citat mjeseca: Jesi li čuo priču o dvije kutijice? Bijelu otvoriš kad si sretan, a crnu kad si tužan.
Znaš što je u objema pisalo? Proći će!
